...se navršava 27 godina kako je prestao postojati NK Dinamo. Ne, nismo pomiješali datume, znamo da je godinu i pol dana ranije promijenjeno ime u "neodoljivu" kraticu NK HAŠK Građanski, ali je to vrijeme (jesen 1991., cijela 1992.) još uvijek imao onaj štih luzerskog i pokradenog (na drugi način) Dinama iz Juge, kad smo svi pomalo sadomazohistički slavili druga ili peta mjesta kao da smo prvaci europe. Kad ti je predsjednik bio "drug" Vrhovec ili Prilika i nitko nije imao priliku (Goli otok je, ne zaboravite, radio sve do 1986.) zamračiti lovu. Dolaskom demokracije počeli su se motati razni mufljuzi oko Maksimirske 128, ali koliko nam tek sad - s odmakom od tridesetak godina benigno izgleda nekakav Šoić. Kojemu je valjda ipak najveći bio grijeh što je svoje čedo, malenog Željkeca s "dve leve", ugurao u prvu momčad. No, vratimo se na taj famozni 29. ožujka 1993. Taj dan NK Croatiju (da, NKHAŠKG je spremljen u ropotarnicu povijesti) preuzima dvojac zvani "zlo i naopako" sa slike desno...

Kasna jesen 1992., stanje u Maksimiru slijedeće - "pare nisu problem, para nema". Upravo je odigran derbi u Maksimiru pred 50.000 ljudi. Hajduk je vodio do predzadnje minute kada je Turković izjednačio na 1:1. Upravo je taj Dževadov gol bio okidač i igračima i navijačima za negodovanje. Naime Turković (reprezentativac u tom momentu) je do desetak minuta prije kraja grijao klupu jer je na terenu konce vukao prije spomenuti fantazista Željko Šoić. Navijači su brundali iz razumljivog razloga, a igračima je dobrodošlo da pojačaju pritisak na starijeg Šoića, koji je eto vlasnik banke, a nema za plaće pregaocima iz plave svlačionice. Pa su "playeri" zaprijetili da neće putovati na Kup tekmu u Požegu ako ne dobiju "pinku". Sin Šoić je istupio iz momčadi jer nemre protiv tate (pravog tate, ne Tate ;-)), a konce pobune igrača je držao (sasvim iznenađujuće?) ne kapetan Ištvanić, nego - Zoran Mamić. Možda bi Zokiju iz današnjih dana i s današnje funkcije bilo zanimljivo pročitati riječi Zokija igrača iz 1992.; Ako nisu sposobni (misli na upravu) izvršiti ono što su rekli i napisali - neka odu. Uprava je tu radi nas, a ne mi radi njih. 90% sredstava za klub privređujemo mi, igrači. O tempora, o mores! uzviknuli bi danas mnogi... S druge strane možemo povući i paralelu s današnjim ponašanjem igrača jer - svi su oni šutjeli (i potpisivali precijenjene ugovore) i igrali dok je lova uredno dolazila. Nije im smetala obitelj Šoić, kao ni ovima danas obitelj Mamić. Ali na prvi znak nedostatka para, kreće identična reakcija - podilaženje navijačima (vidi naslov u novinama desno). Jer naravno to oni ne rade zbog sebe, nego zbog svih drugih. Ako ne vjerujete, evo teksta iz SN. Ne današnjih, SN iz 1992. "Igrači se ne bune samo zbog neisplaćenih obveza, nego i zbog nehumanog odnosa prema njima. Zbog toga će veći dio zarađenih premija isplatiti u humanitarne svrhe". Poznato?

Nakon što je uspio puč protiv Šoića (koji je, btw, na dobro znani način fizički izbačen iz Maksimira. Najgore od svega što je većina nas u to vrijeme klicala tome potezu Mamićeve "noge u guzicu" jer tko bi mogao slutiti što dolazi. Rekao bi Daniel Popović - "bio sam naivan, zaljubljen i mlad") kreće ogledni primjerak privatizacije u 'Rvata. Ajmo biti idealistički nastrojeni pa reći ispod radara pokojnog predsjednika Tuđmana (koji većinu svog vremena provodi u objašnjavanju glupom puku da Dinamo imamo u Pančevu) prolazi pripremni proces koji je finaliziran na skupštini 23. veljače 1993. Izglasano je i "povijesno" ime Croatia. Jedini od 19 glasova koji se priklonio svetom imenu je bio član bojsa, vukovarski branitelj i zatočenik Sremske Mitrovice. Iako bi nas vrlo vjerojatno besramni Zdravkec pokušao uvjeriti da se radi o njemu osobno, riječ je o legendarnom Zlodiju. Koji je izrekao riječi koje objašnjavaju i naš "dinamo-zg" stav zašto toliko zaziremo od onog nametnutog slova G u NK Dinamo - "Dok su navijači ginuli s puškom u ruci i dinamovim grbom na uniformi, dok su trunuli u srpskim kazamatima, vi ste si gospodo dali pravo da promijenite ime koje je tisućama Hrvata bila jedina hrana. Ponavljate istu pogrešku, ali se pravite gluhi i nemate hrabrosti reći da narod želi NK Dinamo". Uz spomenutu tematiku ćemo samo još reći da je sjednici nazočio (kao i svima ostalima od 45. do danas :-)) i gdin Barišić. Ostao je suzdržan (kao i uvijek), a vi sami procijenite da li je to pozitivan ili negativan potez. Mi osobno da nemamo poštovanja prema njegovim godinama bi rekli da nije znao "jel bi piškio ili kakio". Ovako ćemo to zadržati za sebe. Bio je tamo i Ćiro, koji je premazan svim mastima (netko spominje i vazelin?) pripremao teren za igru svih igara i usput se prosrao kako mu je majka bila povjerenica dinama još 1948. Kbk...

Za treći čin više nam nedostaje snage (ali ne i gađenja), pa ćemo samo prenijeti doslovno činjenice iz toga vremena; Proces privatizacije kluba završio je 29. ožujka 1993. Miroslav Blažević upisan je kao većinski vlasnik NK Croatia (52%). Posjedovao je dionice u vrijednosti 1.560.000 njemačkih maraka. Uz ortačku pratnju DI Česma i Montmontaže. Oba subjekta u maksimirski su projekt uložila 720.000 njemačkih maraka. Na redovitoj konferenciji za tisak u prostorijama NK Croatia, prvom klubu u kojem su u potpunosti rješeni vlasnički odnosi, predstavljen je direktor kluba Zdravko Mamić, dok je za predsjednika Dioničkog društva Croatia jednoglasno izabran Miroslav Ćiro Blažević, a za dopredsjednika DD-a Ivan Ljubanović iz DI Česma. Po riječima voditelja press-konferencije Zorislava Srebrića, Ćiro Blažević je kao većinski dioničar, predsjednik dioničarskog društva i trener jedinstvena osoba u svijetu nogometa s takvim ovlastima. Miroslav Blažević je napomenuo da nijedan nogometni klub u Hrvatskoj još nije bio rentabilan, ali da NK Croatia, potpomognuta Montmontažom i DI Česmom, ima sve sve preduvjete da postane financijski stabilan klub.